Ko je spremniji za pomirenje u BiH roditelji ili njihova djeca?

Čini mi se da mi to danas imamo u Bosni i Hercegovini.

Pomirenje je kompleksniji pojam od tolerancije i suživota, a samim tim i teže ostvariv. Neki pod pomirenjem podrazumijevaju odustajanja od bijesa i od želje za osvetom prema onima koji su vama učinili nešto loše, onima koje volite ili grupama sa kojima se identifikujete. Takođe, to može da znači i spremnost da se drugi prihvati u svoju moralnu zajednicu tako da se prema njemu ili njoj ophodi pravedno i s obzirom. To ne znači da morate da zaboravite zlo koje je učinjeno, da oprostite ili da ukinete kaznu za to zlo, već da kazna bude u skladu sa pravdom i usmjerena prema cilju popravljanja počinioca tako da on može postati punopravni član zajednice (Borris, 2003).

Ko je više spreman na praštanje u Bosni i Hercegovini, roditelji koji su direktno osjetili posledice rata ili njihova djeca, koja nisu imala ta iskustva?

Odgovor ćemo potrežiti u istraživanju koje je objavljeno u publikaciji „Kako Mladi u BiH opažaju protekli rat“. Prije nego što krenemo sa analizom, važno je naglasiti da je u istraživanju učestvovalo 1308 mladih i 525 njihovih roditelja.

Važno je naglasiti da se spremnost na pomirenje u ovom istraživanju mjerilo kroz tri faktora: spremnost za opraštanje, rehmanizaciji protivnika i kroz stepen nepovjerenja prema drugima.

Dobijeni rezultati su interesantni.  

Mladi Hrvati se ne razlikuju od svojih roditelja, dok među Bošnjacima nalazimo značajne razlike između roditelja i mladih na sve tri varijable koje se tiču pomirenja.  U odnosu na svoje roditelje, mladi Bošnjaci su manje spremni na rehumanizaciju i praštanje i imaju više izraženo nepovjerenje prema drugim etničkim grupama. Kod mladih Srba nalazimo da su manje spremni na rehumanizaciju u odnosu na svoje roditelje, ali kod njih nalazimo i manje nepovjerenje prema drugima.

Više pročitajte: ovdje