Konferencija: Totalitarizam i banjalnost zla - populizam, autokratija i duh totalitarizma – po Hannah Arendt danas Banja Luka, 6.11.-7.11.2025.

Hannah Arendt je u „Porijeklu totalitarizma“ opisala totalitarizam ne samo kao režim, nego kao oblik svijesti – sistem u kojem istina, moral i javni razum bivaju potisnuti jednom centralnom naracijom moći. To nije samo diktatura – to je dinamika između vođe i mase, u kojoj laž postaje način održavanja zajedništva.

Danas ne živimo u klasičnim totalitarnim režimima, ali mnoge populističke i autokratske prakse nose iste obrasce koje je Arendt prepoznala a to su:
– kult ličnosti,
– emocionalna mobilizacija mase,
– uništavanje zajedničke stvarnosti,
– i zamjena racionalne debate lojalnošću.

Autor Dragan Stanisavljević uradio je na primjeru lidera u regiji i Bosni i Hercegovini svojevrsnu analizu njihovog političkog ponašanja, oslanjajući se na učenje Hannah Arendt.

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije – populizam kao sistem zavisnosti

Vučićev populizam funkcioniše kroz stalno performiranje brige za narod.
On govori kao zaštitnik „malog čovjeka“, dok zapravo proizvodi zavisnost građana od vođe.
Arendt bi rekla da takva vlast „ne traži razumnu saglasnost, nego emotivnu pripadnost“.

Njegov sistem nije zasnovan na institucijama, već na ličnom prisustvu i medijskoj totalnosti – klasična osobina mekog totalitarizma.

Milorad Dodik, bivši predsjednik entiteta Republike Srpske – autokratija kroz mit ugroženosti

Kod Dodika populizam prelazi u autokratski nacionalizam.
Njegova politika se održava kroz stalnu proizvodnju ugroženosti – od Sarajeva, Zapada, visokog predstavnika.
Arendt bi to nazvala „političkom fikcijom neprijatelja“ – mehanizmom pomoću kojeg se vlast legitimiše kroz strah.

U tom sistemu, narod nije politički subjekt, već publika vođine borbe.
Istina postaje relativna, a svaka kritika – „izdaja“.

Andrej Plenković, premijer Vlade Republike Hrvatske – tehnokratski populizam i tiha autokratija

Plenković ne koristi otvoreni populizam, nego tehnokratsku varijantu moći.
On upravlja kroz umirivanje konflikata i kontrolu narativa o „evropskim vrijednostima“.
No, suština je ista: koncentracija političke moći i ograničen javni dijalog.
Habermas bi to nazvao „kolonizacijom javne sfere“ – gdje politička komunikacija postaje instrument održavanja statusa quo.

Kod njega vidimo liberalnu formu autoritarne kontrole: diskurzivno uglađenu, ali suštinski zatvorenu.

Stanisavljević zaključuje, osvćući se na današnju “banalnost moći“da nas je Hannah Arendt učila da totalitarizam ne počinje logorima – počinje lažima koje prestajemo preispitivati.

Današnji populizam i autokratija nisu nužno diktature, ali dijele istu logiku:
– stvaranje svijeta u kojem je moć važnija od istine,
– u kojem se građani pretvaraju u publiku, a ne učesnike politike.

Zato Arendt ostaje aktuelna: njena poruka nije samo protiv tiranije, nego za javnost koja misli.
Jer svaka autokratija, ma kako mekana, počinje onog trenutka kad odustanemo od mišljenja, a zadovoljimo se vjerovanjem.