Trideset godina nakon raspada Jugoslavije jugoslavensko naslijeđe, i dobro i loše, i dalje je sveprisutno na prostorima koje je nekada zauzimala ova zajednička država Južnih Slavena. Iako su o raspadu Jugoslavije napisane brojne knjige i znanstveni radovi, održane brojne konferencije i snimljeni dokumentarni filmovi, još uvijek je nemoguće postići konsenzus oko toga zašto je do raspada došlo, tko snosi (najveću) odgovornost za činjenicu što se raspad odvijao u krvi, progonima i masovnim zločinima, kao i oko toga čega se i na koji način u vezi s Jugoslavijom trebamo sjećati. Tog konsenzusa nema među povjesničarima, intelektualcima, umjetnicima, političarima kao ni „običnim“ građanima. U ovom tridesetgodišnjem periodu na prostoru nekadašnje države od Vardara do Triglava danas postoji šest neovisnih i od Ujedinjenih naroda priznatih  država, te Kosovo čiji međunarodni status i dalje izaziva brojne prijepore. U svim državama jednopartijski sustav zamijenjen je sustavom parlamentarne demokracije, a planska ekonomija i socijalizam, tržišnom ekonomijom i kapitalizmom. U teoriji, promjene koje su se dogodile su velike i sveobuhvatne.

Međutim, kako stoje stvari u praksi? Jesu li građani zadovoljni kvalitetom života u svojim (novim) državama? Osjećaju li da žive u sigurnim i pravednim društvima, i vjeruju li državnim institucijama? Vide li svoju perspektivu unutar ili van granica države u kojoj su rođeni?