Kad i kako država koristi silu prema građanima?

Banjalučki advokat Milan Malešević  naglasio je na osnovu iskustva da policajci postupaju slijepo po naređenju, ne sagledavajući kritički posljedice svojih postupaka zbog čega je policijska uprava postala dio javne vlasti koji je najviše odrođen od naroda. Davor Dragičević je govorio o iskustvu grupe“Pravda za Davida“. On je rekao kako je policija u postupanju prema članovima ove grupe iz fizičkog prešla na psihičko i pravno nasilje, a da bi se takva praksa spriječila, potrebno je civilno kontrolno tijelo koje će istinski pratiti rad policije.

Novinar Danijal Hadžović govorio je o tome kako imamo porobljene institucije, od policije i pravosuđa preko školstva, zdravstva do raznih organizacija nevladinog i „vladinog” sektora, što nas navodi na zaključak da je i sam narod dijelom korumpiran jer, bez toga, ne bi bilo toliko pojedinaca koji slijepo rade po naređenju.

Ozren Perduv je naveo da je prilikom organizovanja javnih skupova svaki put sve prolazilo bez problema kada je organizacija rađena bez učešća pripadnika MUP-a, a da su problemi kao po pravilu nastajali kada bi se u organizaciju uključila policija.

Na pitanje da li građanska neposlušnost može da dovede do boljitka u društvu, Rada Borić, zastupnica u Gradskoj skupštini grada Zagreba i članica Koalicije Možemo  je odgovorila da može, ali da je potrebno uvezivanje „tačaka otpora” kako bi se postigli opipljivi rezultati. Aktivizam je strasna politika i potrebna je sinergija različitih aktivističkih akcija da bi se ostvarili zacrtani ciljevi, jer problem u tom pogledu predstavlja činjenica da policija ne dijeli moć sa građanima koji se onda moraju sami izboriti za to.

Radomir Lazović, poslanik u Narodnoj skupštini Srbije i član Inicijative Ne davimo Beograd je naglasio da ne možemo govoriti samo o policiji, već u fokus treba staviti „trozubac” policije, politike i medija koji rade zajednički na ostvarenju zacrtanih ciljeva. Taktika je uvijek vrlo slična i ogleda se u infiltriranju provokatora u redove protestanata koji pokušavaju da naprave nered koji će onda mediji plasirati javnosti u cilju diskreditacije ideje protesta, a što će olakšati ostvarenje određenih političkih ciljeva. Logika medijskog izvještavanja o vođama protesta i drugim aktivistima je uvijek ista i uključuje narativ da, ako si aktivista onda si strani plaćenik, ako si strani plaćenik onda si domaći izdajnik, ako si domaći izdajnik onda si neprijatelj države i naroda, a ako si neprijatelj države i naroda onda te treba „eliminisati”. U tom kontekstu istaknuto je da medijska scena u Republici Srbiji najviše pervertira i gura narod u radikalizam.

Na pitanje da li je Hrvatska ulaskom u Evropsku uniju podigla standard ljudskih prava, novinar Dragutin Hedl je odgovorio da susret sa takvim standardima u normalnim evropskim državama predstavljaju civilizacijski šok za ljude sa naših prostora. Veće šanse za unapređenje tog standarda su bile prije ulaska u Evropsku uniju jer se tada države trude da pokažu da zaslužuju ulazak u nju, ali nakon ulaska brzo prevlada mišljenje da se sad postalo dio kluba i da se može vratiti na stare obrasce ponašanja.

Zaključeno je da je pravosuđe rak-rana regionalnih država jer, čak i kad policija uradi dobro svoj posao, pravosuđe zakaže i sve padne u vodu.

Advokatica Jovana Kisin Zagajac je konstatovala kako u našem društvu demokratija postoji samo na papiru. Institucije se trude da formalno-pravno ispoštuju sve procedure i postupke, ali da u praksi prava građana trpe konstantna kršenja.

Igor Ličina, službenik za ljudska prava u Misiji OSCE-a u BiH je naglasio kako se BiH obavezala na najviši stepen zaštite ljudskih prava i da je nivo međunarodnih obaveza izuzetno veliki što izaziva probleme u sprovođenju, naročito imajući u vidu da je policijsko obrazovanje od četiri godine svedeno na nivo šestomjesečnog kursa, što dovodi do velikog manjka kompetencija za sprovođenje i očuvanje visokih standarda ljudskih prava. Dodatni problem je često prebacivanje odgovornosti između različitih državnih organa kako bi u konačnici svi bili amnestirani od iste.

Novinarka Vanja Stokić je iznijela sopstvena iskustva vezana za ponašanje policije prema izbjeglicama i migrantima., iznoseći primjere u kojima su policajci tukli migrante i o primjerima kada su maskirana lica sa nejasnim oznakama upadali u skvotove u kojima se nalaze migranti i izbjeglice kako bi vršili nasilje nad njima, usput ih pljačkajući ih.

Jedna od marginalizovanih grupa u našem društvu su pripadnici LGBT+ populacije koji su diskriminisani na mnogo načina, a Vanja Stokić je posebno istakla jedan koji se tiče organizacije javnih okupljanja. Iako postoje mnoga javna okupljanja koja budu prijavljena policiji, samo za okupljanja ove populacije građana bivaju propisana pravila da sami organizatori moraju obezbijediti betonske barijere i ograde duž rute šetnje, privatno fizičko obezbjeđenje skupa i sve drugo što organizatori ostalih sličnih skupova nisu u obavezi sami da urade. Na taj način se flagrantno krše ustavom zagarantovana prava na jednakost i slobodu okupljanja, a ova grupa građana direktno i grubo biva diskriminisana.